Ramazan, mjesec posta svih muslimana, bio je vrijeme kada su ljudi ostavljali svakodnevne brige po strani. U tim danima jačala se vjera u Boga, Svemogućeg Stvoritelja – Allaha dž.š., i obnavljala se unutrašnja snaga. To je bilo vrijeme tišine, razmišljanja i duhovnog mira.
Iftar – trenutak zajedništva
Jedan od najljepših običaja bio je iftar – obrok kojim se prekida post. Taj običaj prenosio se s koljena na koljeno, kao svet trenutak u kojem su porodice dijelile hranu, zahvalnost i bliskost.
Miris svježe pripremljene hrane širio se iz kuhinja, a zvuk topa označavao kraj posta. Za drvenim stolovima, prekrivenim čaršafima, okupljale su se porodice. U starim bosanskim kućama na soframa su se redali sahani puni raznovrsnih jela i napitaka, poput đulbe-šećera – sirupa od ružinih latica.
Lomljenje hljeba i tiha dova
Svi su bili okupljeni za stolom. Najstariji muški član lomio je vruć hljeb i dijelio ga svima. Taj čin – jednostavan, ali duboko simboličan – označavao je zajedništvo i zahvalnost. U tišini, sa skrušenom dovom, porodica je zahvaljivala Bogu na snazi da se izdrži dan posta.
Pouke, mirisi i tradicija
To su bila vremena kada su se duša i tijelo zajedno osvježavali. Otac i majka bi blagim riječima podsjećali djecu na važnost pomaganja onima kojima je pomoć potrebna. Tradicija se prenosila sa poštovanjem – kroz miris hrane, korisne razgovore i pogled pun ljubavi.
Kahva – granica svetog i svakodnevnog
Nakon iftara, slijedio je tren opuštanja. Dolazila je na red mirisna crna bosanska kahva, kuhana u džezvi, poslužena u najljepšim fildžanima uz kapi ružine vodice. To nije bilo samo piće – to je bilo vrijeme za razgovore, planove, smijeh i priče. Dogovarale su se udaje i ženidbe, vodilo se računa o svakome. Znalo se koja kuća ima momka za ženidbu, a koja djevojku za udaju.
Akšam u kući, teravija u džamiji
Molitva se nije propuštala. Akšam-namaz klanjao se u kući, predvodio ga je najstariji muškarac. Muškarci su bili u prvom redu, žene iza – poredane po starini. Postojao je red koji se učio od malih nogu i s ljubavlju poštovao.
Zatim bi se odlazilo u džamiju na teraviju. Tu su se okupljali svi: mještani, putnici, musafiri, učenjaci. Sve je imalo smisao i svrhu. Teravija je bila i povod za prve poglede između mladića i djevojaka – pod budnim okom roditelja.
Osmijeh i šala u ramazanskim noćima
U zraku se osjećao duh naroda – tradicija, poštovanje, ljubav. I u teškim vremenima, ljudi su znali podijeliti osmijeh. Humor je bio dio ramazanskog života. Tokom teravije zbijale su se šale na račun onih koji bi, klanjajući sjedeći, zadrijemali. Dječiji smijeh bi odmah otkrivao „krivca“.
Više od posta
Ramazan je bio više od lične discipline. To je bilo vrijeme duhovne povezanosti s Bogom, ali i snažne veze s porodicom i zajednicom. Ramazanski običaji oblikovali su svakodnevni život ljudi tog doba – njihove navike, sudbine, i identitet.